Miloš Crnjanski
JA TI
I SVI SAVREMENI PAROVI
Ceo
nam je dan dug, i dosadan.
Do večeri, kad se, krišom, sastajemo.
Poljubac
jedan, brz, i negledan,
dosta
nam je. Da se svetu nasmejemo.
Da
odemo u noć, kao da smo krivi.
Lako,
kao tica, koja kratko živi.
Naš
viti korak ne vezuje brak,
ni
nevini zanos zagrljaja prvih.
Nego
osmeh lak, što cveta u mrak,
na
usnicama sa dve-tri kapi krvi.
Ruke
nam ne drhte, od stara prstenja,
nego
od žudi, straha i sažaljenja.
Ah,
nije taj strah samo naš uzdah,
kad
vidimo šumu kako lako cveta.
Nego
je to plah, isprekidan dah,
kojim
bi nekud dalje, sa ovoga sveta.
U
Slobodu, kud nad nama, grane jezde.
U prah
mirisan, kud lipe raspu zvezde.
Uzeše
nam čast, ali svetli slast,
nebesna,
kao ponos, na našem licu!
Naša
je strast gurnula u propast:
laži,
zakone, novac i porodicu.
Od poniženja nam je klonula glava,
al nam
se, u telu, proleće spašava!
Naš tužni osmeh blagosilja greh;
žig
onih koji ljube, na svetu celom.
Ceo
nam je dan dug, i dosadan,
i
prolazi u ćutanju neveselom.
Tek, uveče, slobodan ko u travi cvet,
ja te čekam. Na jednoj klupi. Razapet.